Gotovo je. S tim sam riječima završila s obitelji, s povješću starom 10 godina, s uspomenama. Ova obitelj mi se ionako nije previše sviđala, otac - budala koja misli da može vladati cijelim svijetom i majka - poslušna i dobra kućanica. Mislim stvarno! Pokušati mene zaustaviti, starija sam od njih oboje otprilike 480 godina. Stvarno više nema smisla odugovlačiti. Odlazim. Izašla sam iz kuće i počela hodati niz ulicu, zadnji put, na putu koji vodi izvan ovog grada, a možda i izvan države. Suho lišće je proizvodilo onaj grozan zvuk škripanja pod mojim čizmama. Ulična rasvjeta treperi, tipično za mali dosadni grad u kojem je glavni događaj kad ti poštar dođe na vrata s hrpom računa. Mislim da me netko promatra, ispravak znam da me netko promatra. Sva moja osjetila to potvrđuju, ali ni moj istančani sluh ni vid mi nisu od pomoći. Ne vidim tu osobu. Ranjiva sam. Odjednom je neka osoba teškim korakom požurila prema meni. Dođi, pomislila sam, samo dođi i suoči se sa svojom smrću. Kad se dovoljno približio, uhvatila sam ga za vrat i prislonila uz jedno od drveća uz cestu, to drveće nikad nisam voljela ali sad mi je od pomoći. Primjetila sam da se neznanac ne opire što je bilo čudno, njegovi mišići su potpuno opušteni kao da ga sve ovo zabavlja, a ne napeti kao kod drugih normalnih ljudi kad ih netko napadne. Lijeno je podigao ruku do moje i počeo odvajati jedan po jedan moj prst sa svog vrata. Na jednom njegovom prstiju sjao je prsten, identičan mome. Moja vilica se objesila, i mislim da ga je izraz krajnjeg zaprepaštenja na mom licu jako zabavljao jer se počeo smješkati. Odjednom sam znala razlog njegovom neobičnom ponašanju i njegovoj izvanrednoj jačini. Nije se opirao kad sam ga zgrabila zato jer nije morao, nisam mu mogla ništa. Isti je kao i ja, i on je čudovište, vampir. Iskoračio je iz sjene, a ja sam automatski odskočila dva metra - za svaki slučaj.Njegovo tijelo se ocrtavalo na mjesečini dok me fiksirao svojim tamnim očima. Smješak mu je zatitrao na licu. Najgora spoznaja tek je slijedila. To nije ona da je on vampir ili ona da mu ne mogu ništa, ja njega poznajem. Zapravo, nadala sam se da ga više nikad neću vidjeti.
''Ponovo se susrećemo'', njegov glas s jedva primjetnim norveškim naglaskom proparao je noćnu tišinu. Podigla sam usne otkrivajući zube, prvenstveno očnjake koji su sad bili duplo uvećani. To bi možda izgledalo kao smiješak kad bi u njemu bilo imalo radosti, a ne bol, ogorčenje i ljutnja. Zarežala sam
''No,no, Jane, smiri se'', odgovorio je još uvijek se smješeći. K vragu, njemu smiješak nikad nije sliazio s usana. Osim onaj put...Posljednji put kad smo se vidjeli.''Thomas'', prosiktala sam, ''rekla bih ti da mi je drago što te vidim. Ali nije, stoga molim te da se okreneš i zaputiš svoje umišljeno dupe negdje daleko, po mogućnjosti na neki drugi planet.''
Kao što sam i očekivala njegove usne su se razvukle u još veći osmijeh, provokantski.
''Ne pada mi na pamet. Da odem sad kad sam toliki put prevalio da bih te pronašao.''
''Nisi dobrodošao i nikada nećeš biti!'' , viknula sam, dovoljno glasno da on shvati poruku ali da ne probudim susjedstvo. Uspjela sam. Ovo mu je barem na nekoliko sekundi maklo osmijeh.
''Lovi'', dobacio mi je kutiju koja bi normalnim očima izgledala siva, ali ja sam je vidjela u njenoj pravoj boji, u zelenoj. Bilo mi je dosta iznenađenja i udaljila sam se nekoliko metara od kutije prije nego što je s tupim udarcem završila na podu.
''To je poklon'' , pojasnio mi je, kao da se to nije dalo naslutiti zbog grozne crvene mašne na kutiji. Nije odmah eksplodirala i to je nešto. Polako sam se približila kutiji dok su se u meni mješali iznenađenje i strepnja. Podigla sam kutiju s mokrog, hladnog poda. Bila je lagana, što me iznenadilo jer sam očekivala ručnu bombu u njoj ili barem protutenkovsku. Znam da mi nebi ništa bilo ni od jedne ni od druge, ali kladim se da bi njemu bilo poprilično zabavno gledati kako mi bomba eksplodira u ruci. Kladim se da bi to bio još jedan razlog da svoje usne razvuče u osmijeh, iako mu razlog zapravo nije ni trebao. U kutiji je nešto zveckalo. Oprezno sam je otvorila i prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je ta da je opljačkao neku draguljarnicu, ali kad sam malo pomnije pogledala, mogla sam vidjeti svoje inicijale urezane u zeleni kamen. To je bila ogrlica, moja ogrlica! Ali mislila sam da mi je ostala tamo, onog dana.. Ne, ne, ne smijem se toga prisjećati. Pokušala sam blokirati um kao što sam to prije uvijek radila kada bi se sjetila tog dana, ali ovaj put to baš i nisam uspijela. Prije nego što sam uspjela odvratiti misli jedna slika mi je procurila kroz zid koji sam dizala, zid koji me odvajao od tog dana, od uspomena vezanih za taj dan. Stara soba uređena u venecijanskom stilu je bila prelijepa, iako se to nije vidjelo s obzirom na količinu dima, znala sam. U fotelji je sjedio Thomas, šaljući mi jedan od onih svojih osmijeha.. Ne, ne, dosta je. Uspjela sam odvratiti misli i vratiti se u stvarnost. Ispred mene je stajao isti taj Thomas, i on se smiješio. Bio je identičan onom iz sjećanja, naravno zato jer vampiri nisu starili.
A sada stoji tu ispred mene sa sličnim smješkom, ne identičnim ali sličnim. Tu je ispred mene nesvjestan svoje ljepote, u crnoj košulji i trapericama. Kose crne kao ugljen, kose kroz koju sam voljela provlačiti prste, tako mekane i senzualne. Dosta mi je ovog. Da bar postoji neki prekidač pomoću kojeg mogu isključiti misli, zabraniti sjećanjima da dalje pristižu pa čak i obrisati to sjećanje, da bar postoji. Ovo je previše za mene, ovo je previše za ikog, ne želim to, da bar mogu reći sjećanjima da uđu u prostoriju te zatim zakljucati vrata i baciti ključ. Znam čemu ovo vodi i to mi se ne sviđa. Počela sam hodati, snagom volje sam natjerala noge da se pokreću. Samo još korak, još jedan korak.. Stigla sam do stare oronule klupe i srušila se na nju. Mislim da moje noge nebi izdržale duže. Mogla sam samo sjediti, bespomoćna. To mi se nije sviđalo zapravo nikad prije nisam dovedena u situaciju poput ove. Prije nego što sam ga vidjela, čula sam da se miče, da se kreće prema meni.
''Ponovo se susrećemo'', njegov glas s jedva primjetnim norveškim naglaskom proparao je noćnu tišinu. Podigla sam usne otkrivajući zube, prvenstveno očnjake koji su sad bili duplo uvećani. To bi možda izgledalo kao smiješak kad bi u njemu bilo imalo radosti, a ne bol, ogorčenje i ljutnja. Zarežala sam
''No,no, Jane, smiri se'', odgovorio je još uvijek se smješeći. K vragu, njemu smiješak nikad nije sliazio s usana. Osim onaj put...Posljednji put kad smo se vidjeli.''Thomas'', prosiktala sam, ''rekla bih ti da mi je drago što te vidim. Ali nije, stoga molim te da se okreneš i zaputiš svoje umišljeno dupe negdje daleko, po mogućnjosti na neki drugi planet.''
Kao što sam i očekivala njegove usne su se razvukle u još veći osmijeh, provokantski.
''Ne pada mi na pamet. Da odem sad kad sam toliki put prevalio da bih te pronašao.''
''Nisi dobrodošao i nikada nećeš biti!'' , viknula sam, dovoljno glasno da on shvati poruku ali da ne probudim susjedstvo. Uspjela sam. Ovo mu je barem na nekoliko sekundi maklo osmijeh.
''Lovi'', dobacio mi je kutiju koja bi normalnim očima izgledala siva, ali ja sam je vidjela u njenoj pravoj boji, u zelenoj. Bilo mi je dosta iznenađenja i udaljila sam se nekoliko metara od kutije prije nego što je s tupim udarcem završila na podu.
''To je poklon'' , pojasnio mi je, kao da se to nije dalo naslutiti zbog grozne crvene mašne na kutiji. Nije odmah eksplodirala i to je nešto. Polako sam se približila kutiji dok su se u meni mješali iznenađenje i strepnja. Podigla sam kutiju s mokrog, hladnog poda. Bila je lagana, što me iznenadilo jer sam očekivala ručnu bombu u njoj ili barem protutenkovsku. Znam da mi nebi ništa bilo ni od jedne ni od druge, ali kladim se da bi njemu bilo poprilično zabavno gledati kako mi bomba eksplodira u ruci. Kladim se da bi to bio još jedan razlog da svoje usne razvuče u osmijeh, iako mu razlog zapravo nije ni trebao. U kutiji je nešto zveckalo. Oprezno sam je otvorila i prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je ta da je opljačkao neku draguljarnicu, ali kad sam malo pomnije pogledala, mogla sam vidjeti svoje inicijale urezane u zeleni kamen. To je bila ogrlica, moja ogrlica! Ali mislila sam da mi je ostala tamo, onog dana.. Ne, ne, ne smijem se toga prisjećati. Pokušala sam blokirati um kao što sam to prije uvijek radila kada bi se sjetila tog dana, ali ovaj put to baš i nisam uspijela. Prije nego što sam uspjela odvratiti misli jedna slika mi je procurila kroz zid koji sam dizala, zid koji me odvajao od tog dana, od uspomena vezanih za taj dan. Stara soba uređena u venecijanskom stilu je bila prelijepa, iako se to nije vidjelo s obzirom na količinu dima, znala sam. U fotelji je sjedio Thomas, šaljući mi jedan od onih svojih osmijeha.. Ne, ne, dosta je. Uspjela sam odvratiti misli i vratiti se u stvarnost. Ispred mene je stajao isti taj Thomas, i on se smiješio. Bio je identičan onom iz sjećanja, naravno zato jer vampiri nisu starili.
A sada stoji tu ispred mene sa sličnim smješkom, ne identičnim ali sličnim. Tu je ispred mene nesvjestan svoje ljepote, u crnoj košulji i trapericama. Kose crne kao ugljen, kose kroz koju sam voljela provlačiti prste, tako mekane i senzualne. Dosta mi je ovog. Da bar postoji neki prekidač pomoću kojeg mogu isključiti misli, zabraniti sjećanjima da dalje pristižu pa čak i obrisati to sjećanje, da bar postoji. Ovo je previše za mene, ovo je previše za ikog, ne želim to, da bar mogu reći sjećanjima da uđu u prostoriju te zatim zakljucati vrata i baciti ključ. Znam čemu ovo vodi i to mi se ne sviđa. Počela sam hodati, snagom volje sam natjerala noge da se pokreću. Samo još korak, još jedan korak.. Stigla sam do stare oronule klupe i srušila se na nju. Mislim da moje noge nebi izdržale duže. Mogla sam samo sjediti, bespomoćna. To mi se nije sviđalo zapravo nikad prije nisam dovedena u situaciju poput ove. Prije nego što sam ga vidjela, čula sam da se miče, da se kreće prema meni.
